Bistrica i Barica

Baba Jaga sjedi uz topli šparet. Vatrica pucketa, a odbljesci plamena šaraju kuhinjom. Nekoliko unučadi sjedi pred bakom na malim stolčićima, koje smo svi zvali šamrleki. Užarene očice djece očekuju bakinu priču.
U davnom vremenu prije ove naše užurbanosti, gužve i nervoze ljudi su živjeli skromno i smirenije. Imali su oni svojih tuga, briga, ali i veselja. Jedan od radosnih trenutaka života bio je odlazak na proštenja u druge župe ili blagdan sveca župe kojoj su i sami pripadali. Posebna radost bila je iskazivana odlaskom na proštenje u Zagorje. Odlazak u Svetište Majke Božje Bistričke u mjesto Marija Bistrica, bilo je, a i danas je, jedno od najomiljenijih. Odlazak se dugo pripremao, a da se ne govori koliko je poslije trajalo spominjanje događaja koji su se toga dana dešavali. Na proštenje se odlazilo iza ponoći. Išlo se pješice putevima koji su vezali kako naselja tako i župe. Hodočasnici su kretali iz Stenjevca, a putem su im se pridruživale župe iz Vrapča, Šestina, Gračana, Bukovca, Markuševca, Remeta i sve druge koje su bile na trasi pram svetišta. U Zagorje se stizalo preko prijelaza Laz. Ispred svake župe koračao je njihov župnik, a na čelu kolone smjenjivali su se župnici kada bi se koloni pridružila nova župa. Oni su započinjali molitve i svete pjesme, a zatim bi ih preuzimali i svi ostali. Bila je to raspjevana i razdragana, teško saglediva, vijugava kolona ljudi. U svetištu je prvo na redu bilo euharistijsko slavlje, zatim je slijedio prolazak Križnim putem, a potom bi hodočasnici posjedali po okolnim livadama i šatorima. Tu bi svaka domaćica rasprostrla svoj bijeli stolnjak i stavila na njega strošak – hranu. Gazda bi posegao za litricom svojeg najboljeg, bunarom rashlađenog domaćega vina. U društvu svojih familija i prijatelja provodili bi vrijeme kroz razgovor i prepričavanje zgoda do povratka svojim domovima. Djeca se nisu vodila na proštenja, osim ako su već bili stasali za udaju ili ženidbu. Tako su i Baričini roditelji tog dana krenuli na proštenje. Dan ranije, Baričina majka Jela ispekla je dvije vrste kolača, ispekla je i spohala dva najveća pilića, ispekla je veliki kruh od bijelog pšeničnog brašna, dok je otac Valent u bunaru cijelog dana hladio najbolje vino i rakiju, kako bi drugi dan bili što svježiji i ukusniji. Ipak je on u selu glasio za jednog od najbogatijih i najviđenijih gazda, pa je to trebalo i pokazati spram drugih u čijem je društvu bio na proštenju.
Kod kuće su ostala djeca s najstarijom sestrom Baricom. Barica je bila uvrijeđena jer je smatrala da je po godinama zavrijedila da i ona ide na proštenje. No, očeva odluka bila je presudna, a ona nije smjela ni pokazati svoje razočaranje. Dobila je stroge upute kako će tog dana, dok nema roditelja, voditi gospodarstvo, podvoriti blago, pa i pripremiti jelo za ostalu braću. Za jelo, majka joj je naredila da skuha neku vrstu juhe od povrća iz vrta i zagusti ju mljevenim kukuruznim brašnom, kako bi bila što izdašnija. Po odlasku roditelja, Barica je skovala sasvim drugi plan. Što se tiče dvorenja blaga sve je išlo ustaljenim tokom, no što se tiče naređenog jelovnika drastično je promijenjen. Barica je pozvala najstarijeg brata Matu i izložila mu svoj plan, koji je on oduševljeno prihvatio. Svoj naum su u kratkim crtama pojasnili i ostaloj djeci s napomenom da, ukoliko kažu bilo što roditeljima, krampus za Nikolinje dolazi po njih i odnosi ih u Savu. To je u djeci izazvalo više nego smrtni strah stoga o događanjima toga dana nisu rekli roditeljima ni jedno jedino slovo. Krenulo je ovako. Mata, najstariji brat, ulovio je na dvorištu kokota. Kokot je simbol dvorišta zbog svoje veličine i gromkog kukurikanja. Zauzimao je istaknuto mjesto u srcu gazde Valeka. Bio je on njegov ljubimac i ponos. Nosio je njega gazda Valek na prsima, razgovarao s njim, gladio ga po vratu, uvijek mu davao uz zrna kukuruza komadiće kruha. Zbog iskazane brige kokot bi, čim bi primijetio Valeka, dotrčao, zakukurikao i paradnim korakom slijedio svog gazdu. Njihov odnos bila je prava parada na dvorištu. Ubrzo je kokot bio skraćen za glavu, očerupan, te je završio u loncu. Svojom masnoćom i ukusnim mesom začinio je pravu jaku i masnu juhu. Uz takvu juhu i meso, Barica je u vrtu iskopala par jamica krumpira. Ispekla ga je na obilnoj količini masti, koja se inače uvijek štedjela i gozba je mogla početi. Svi su se najeli do grla, a preostale tragove gozbe Mata i Barica pomno su sakrili i bacili te zakopali daleko u polju. Uz potok su ostavili samo nekoliko komada kokotovog perja. Kada su se roditelji kasno navečer vratili s proštenja, djeca su već sita duboko spavala, a Barica je sačekala roditelje i predala im izvješće od toga dana. Izvješće se potpuno poklapalo s uputama roditelja od prethodnog dana pa su svi pošli zadovoljni na odmor. Drugo jutro, roditelji su odmah primijetili da nema kokota. Barica se zaklela da ga je navečer pospremila na spavanje s ostalim kokicama. Djeca su, preplašena prijetnjom Barice i Mate krampusom, šutila k’o zalivena. Imala su i svojih zdravstvenih problema. Onako siti, puni masnoća od gozbe, svi su jadni dobili proljev. Njihovi želu
ići, uvijek poluprazni, nisu mogli podnijeti takvu naglu promjenu količina i masnoće, te je to bila reakcija organizma. Majka je prokomentirala kako je to sigurno od premalo zakuhanog kukuruznog brašna u juhi od povrća i malo masnoće. Pohvalila je Baricu kako ona misli na budućnost i kako će biti dobra, štedljiva i skrbna domaćica jednog dana. Tijekom dana, otac je naišao na podmetnuto kokotovo perje uz potok pa je tako riješen misterij nestanka kokota. Vražja lisica omastila je brkove njegovim ljubimcem rekao je otac. No, što se tu može. Takva je žalosna i zla sudbina, prokomentirao je na kraju.