Ljetna je večer. Baba Jaga sjedi sa svojim unucima u hladu starog oraha. Svi su u iščekivanju bakine priče prije spavanja. „Deca moja, večeras vam bum ispripovedala jedan događaj iz svoje mladosti, dok sam ja bila malo starija od vas sada. Znajte da na njega baš i nisam ponosna“.
U ne tako daleko vrijeme, dok još nije bilo struje, plina, lož ulja, domaćinstva su za kućne štednjake i peći koristila drva. Tada se od nekuda pojavio drveni ugalj. On je bio znatno kaloričniji od običnih drva. Trebalo ga je puno manje od običnih drva, a šparet bi postizao čak bolju toplinu kada bi se njime ložilo. Nastajanje drvenog ugljena poseban je proces koji se odvija u nekoj vrsti velikih peći. One su bile sačinjene od zemlje s malim ložištem u dnu i malim ventilacijskim otvorom na vrhu. Kada bi se na jednom ravnom dijelu drva nasložila na hrpu sve bi se pokrilo slojem zemlje. U dnu hrpe bi se ostavio mali otvor u kojem bi se ložila slaba vatra. Na vrhu hrpe bi se ostavio maleni otvor kroz koji bi izlazio tanak stup dima. Proces izgaranja drva bio je vrlo slab. Na taj način bi se drva i sušila i površinski izgarala. Proces je bio dugotrajan i za njega je bilo potrebno znanje i iskustvo. Ljudi koji su se time bavili prozvani su ugljenari. Bili su to mučenici koji su teško zarađivali za svaku koricu kruha. Ne bi oni samo proizvodili ugljen, oni bi ga i prodavali po gradskim domaćinstvima i tako namicali novac za redovne potrebe života. Posao je bio težak – od sječe drva, slaganja u peći, do stalnog nadzora vremena i jačine sagorijevanja. Radilo se po svim vremenskim uvjetima usred šume. Kad bi jednom ugljen sazrio, peć se rasformiravala, vadili bi se drveni ugljeni komadi i tovarili na neku vrstu imitacije zaprežnih kola. Ta kola, bolje reći kolica, bila su poprilično lagana. Imala su četiri kotača i sanduk od daski u koji se stavljao ugljen. Na početku kolica bilo je rudo s kojim su se vukla po cesti. Rudom je ravnao ugljenar i ujedno vukao kolica. Ugljen se prodavao na vagu, po kilogramu, direktno iz sanduka na cesti.
Djeca su u to doba, osim škole, imala i niz dopunskih obveza u domaćinstvu, a u svemu prema starosti i njihovim mogućnostima. Bili su to poslovi pranja suđa, ređenja kuće, napasanja blaga, donošenje drva iz šume itd. Škola i učenje baš i nisu bili cijenjeni. Bilo je to nešto gdje se moralo ići, jer su vlasti tako propisale, ali neke koristi od toga se baš i nije vidjelo za život u budućnosti. Smatralo se da je škola za gospodčiće nježnih ruku i blijedih obraza, a ne za rumena lica čvrste seoske djece. No, djeca k’o djeca u svakom poslu znali su napraviti nešto što bi i njima pričinjavalo zadovoljstvo. Tako su se formirale grupice koje su zajedno napasale stoku, išle u šumu i skupljale drva te ih nosila domovima. Putem je bilo priča, smijeha, vriske, zadirkivanja i svega što mladost može pružiti samo djeci. Jednog dana, takva jedna grupica s drvima ugledala je kolica s ugljenom na cesti. Ugljenara nisu nigdje vidjeli. Zapravo su ga se bojali jer je uvijek bio zamazan i crnih ruku, nogu i lica od ugljena, pa nam je, kao spodoba, bez razloga ulijevao veliki strah. Djeca ne bi bila djeca, a da svoj strah na neki način ne naplate. Vidjevši sama kolica i ugljen bez ugljenara, zajedničkom snagama pogurali smo kolica do ruba ceste i gurnuli ih niz padinu. Kolica su pojurila padinom, okrenula se, a ugljen se rasuo na sve strane. Vidjevši što smo učinili pograbili smo svoja bremena s drvima i dali se u bijeg. Nismo ni mogli pojmiti kakve bi nam strahote napravio ugljenar, kada bi nas ulovio. Bježeći tako, na putu nas je sreo grofov lugar Mirko. Vidjevši djecu u bijegu zaustavio ih je i upitao zašto bježe iz šume i što im se dogodilo. Lugar Mirko bio je poznat u mjestu kao blag čovjek koji pošteno obavlja službu čuvanja grofove šume. Znali su svi da često puta i vidi, ali ne želi vidjeti prekršioce ponašanja spram šume. Nitko ga se nije bojao, ali su ga svi cijenili i poštovali. U njegovom reviru koji je čuvao, uvijek je zbog toga bilo najmanje prekršaja. Nisu ga se bojala ni djeca pa smo mu ubrzo priznali što smo napravili s ugljenarovim kolicima. Kada nas je saslušao, prvo je smirio našu uzbuđenost, nije nas grdio, samo nas je ukorio na svoj blag, ali strog način. Rekao nam je da pođemo s mirom i drvima svojim kućama, a on ide pomoći ugljenaru da vrati kolica na cestu i sakupi rasuti ugljen. Rekao nam je da o tome nikom ne govorimo pa ni svojim roditeljima. Neka to bude naša i njegova vječna tajna. Mi su mu pak obećali da se takvo što nikada više neće ponoviti. Svi smo postali odrasli ljudi. Stasali smo u žene i muževe. Lugar Mirko je ostario. Zbog starosti i nemoći više i nije bio lugar. U međusobnim susretima s već odraslim ljudima i jedna i druga strana samo smiješkom i stiskom ruke, potvrđuju da se sjećaju, a da se tajna i dogovor još uvijek čuva i poštuje.
Ugljenarova kolica
