Stalno i navek kad se spominjamo o praljama, Šestinskim praljama spominjamo se o njima, hrabrim i jakim ženama toga vremana. A gdo se spomenu korita? Pa to je glavni alat za naše pralje bil’. Bez korita niš ne bi ni bilo, kaj ne? No, šalu na stranu, zbilja mislim da bi se svi skupa morali prisjetiti i korita. To je bio vrlo priprosti alat, drveni, fino zbalcan (zešmirglan, kak se to veli po domaći), a njegova primjena je bila višestruka. Služil je ne samo da bi naše pralje tukle po njemu gospodski veš, nego i da bi isti nosile vu njemu do potoka i natrag doma. Jednom tjedno se negdar mijesil kruh i to opet u koritu. Ali jeste li znali da su i djeca imala veliko veselje kaj im je to isto korito pružilo i to opet na nekoliko načina. Kad su bili mali, nerijetko bi mame stavljale vu to isto korito djetešce spat…fino je bilo za ljuljanje i zibanje i prava uživancija za malo dijete. Čak je služilo i za oprati isto to malo dijete. No, kad je to isto djetešče poraslo korito je bilo za ciku i vrisku spuštanja niz lijepe naše šestinske brege po zimi. Koje je to bilo veselje utrpati se vu korito, čim više njih tim bolje i sjuriti se po livadi, brežuljku. Obrasčići bi se zacrvenili, ruke bi se smrznule, ali smijeha i veselja nije nedostajalo. Za kruh kaj su kuhale naše bake i mame, ali i za veselje djetinjstva puno generacija duguje tom istom koritu jedno veliko, veliko fala i najte ga pozabiti!
Drveno korito
