Šestinski opančar, Rudolf Somun (1932.-2020.), od malih je nogu uz oca Đuku Somuna učio zanat u okrilju svoje tradicionalno opančarske obitelji. U mladosti se bavio skijaškim trčanjem, nogometom, hrvanjem, a cjeloživotna ljubav bilo mu je planinarenje i fotografiranje. Čitav radni vijek proveo je kao službenik na Institutu “Ruđer Bošković“. S odlaskom u mirovinu počinje aktivno sudjelovati u radu HSPD-a Sljeme Šestine, pridruživanjem muškom pjevačkom zboru, a pjevao je i u crkvenom zboru župe sv. Mirka. Uz sve te aktivnosti uvijek si je pomalo delal opanke. Sudjelovao je i u školskim i mjesnim radionicama kojima se željelo sačuvati tradiciju starih zanata. Mnoga su folklorna društva, naročito iz iseljeništva, povremeno željela naručiti veće količine opanaka da upotpune žensku nošnju, ali majstor Rudi nije imao žicu za biznis, on je radio pomalo i s osjećajem. Sve češće za naše starije žene koje bi mu dolazile govoreći: „Rudek, daj mi jene žutake napravi. Bum ti hmrela”. A na godinu bi opet dolazile po nove. I danas velik broj Šestinčana o retrovizor svog automobila vješa mali par Rudekovih opančića. U sjećanju ostaju mnogi ugodni razgovori i snimanja s reporterima koji su dolazili prikupiti svjedočanstva o jednom vremenu na izmaku i o jednom zanatu na zalazu. Rudek je volio svoju vještinu i volio je rad, opanak je morao biti dobro izrađen i lijep, ugodan i stopalu i oku. Privržen obitelji, odan prijateljima, zaljubljen u svoje Šestine i Sljeme, svakom bi prilikom rado pustio svoj lijepi glas, a šestinskim bregima i gradskim ulicama zvonio je njegov prepoznatljivi melodiozni zvižduk.
Izrada Šestinskih opanaka, 1967. Potočani, Šestine; Đuka Somun i Rudi Somun; iz arhive Etnografskog zavoda Filozofskog fakulteta: https://www.youtube.com/watch?v=SzkCq6sLljI&t=45s
