LEGENDA O CRNOJ KRALJICI
Medvedgrad je jedan od najvećih burgova svojeg vremena u blizini grada Zagreba. Samo jedna žena, jednog kralja, bila je toliko zla i opaka da ju je narod prozvao „Crna kraljica“. Oblačila se u crninu, od jahaćih čizama do crnog šešira na glavi, dok bi joj lice i vrat obavijao crni prozirni dugačak veo, koji se zbog silovitosti kasa konja vijorio na vjetru kao zloglasna zastava. Nikada se nitko nije uspio toliko približiti toj ženi da bi barem nazreo crte lica, a da bi pritom ostao živ. Jahala je bjesomučno kao noć crnog konja, kojem su na često potezanje uzdi i podbadanje uzengijama izbile pjene na nozdrvama. Razni nadničari koji su radili na imanjima kojima je gospodario Medvedgrad, a bili su to većinom seljaci šestinskih sela i putujući nadničari, nerijetko su osjetili „milovanje“ kraljičinog dugačkog biča. Neprestano bi njime vitlala i udarala ta koščata, mršava, poluizgladnjela tijela, obučena u tek po koji davno iznošeni komad odjeće. Nije ona gledala ni koga ni gdje udara. Nije dijelila muškarce, djecu ni žene. Dok je bič siktao, psovala je kao najgori kočijaš. Naprosto nije se moglo vjerovati da takove riječi i pogrde izlaze iz ženskih usta. Kao vihor stizala bi niotkuda i nestajala ne zna se kamo. Kao da je dolazila iz same utrobe zemlje i nestajala u njoj. Dolazila je iz raznih smjerova u sva moguća vremena i nevremena. Jahala je kroz zrele usjeve kao i po tek pokošenim livadama. Jahala je uz rub šume, trnje, grmlje kao i kroz lugove i dolove. Pravac jahanja nije bio moguće odrediti. Bio je to galop bez cilja, kraja i početka.
Pojavljivala se u svim vremenskim uvjetima, bila je tu pred ljetni olujni pljusak, za žarkog podneva ljetnog dana, pa i vjetrovitog i kišnog jesenskog sutona ili pak u zimske dane kada je sjeverni vjetar nosio snijeg u valovima sa obronaka Medvednice, i zameo sve pute i staze. Vjerovalo se da dolazi iz pravca Zagreba i nestaje iza debelih zidina Medvedgrada. No ni to se nije moglo sa sigurnošću reći. Nije se znalo stoluje li zla gospodarica u Zagrebu ili Medvedgradu.
Govorilo se da je kraljica dala potkovati svog konja naopačke. Kada bi se gledali tragovi konja činilo se da je zla gospodarica odjahala iz Medvedgrada, no zbog takvog načina potkivanja u stvarnosti ona bi tek dojahala u Medvedgrad. No kraljica je imala i sklonost drugim opačinama i tlačenju siromašnog puka. Kada bi u polju ugledala između sirotinje, i stasitog seoskog mladića, dala bi ga uhititi medvedgradskoj straži i sprovesti ga u grad. Nakon nekoliko dana jadnika bi našli slomljena vrata podno zidina kule čuvarice burga. Jedne jesenske noći nad Medvedgradom i okolnom šumom nadvili su se gusti crni olujni oblaci. Munje su parale nebo. Vjetar je silovito puhao i sobom nosio kišu u valovima. Lijevalo je kao iz kabla. Sve što je moglo, i ljudi i živina, potražilo je kakav takav zaklon. Ni nosa nije se nije moglo promoliti. Samo se čuo reski prasak gromova. Munje su sijevale jedna za drugom, i samo povećavale sablasnost noći. Izgledalo je da se sam pakao otvorio na zemlji.
Jutro je za razliku od noći svanulo vedro i sunčano. Kapljice kiše još su izgledale kao biseri kojima se okitilo bilje i cvijeće u polju. Bio je pravi topao sunčan dan. Lagani povjetarac tek je lagano tresao lišćem, i prolazio krošnjama drveća. Sve je mirisalo na svježe i čisto. Nešto je ipak nedostajalo da naruši tu idilu zagrebačkog prigorja. Svi su cijelog dana iščekivali kad će se i od kuda pojaviti crno zlo od kraljice, na bijesnom konju, i počastiti siromašna leđa svojim bičem, a uha sirotinje nemogućim kletvama i pogrdama. Crna kraljica nije dojahala toga ni daljnjih nekoliko dana. Nije dojahala nikada više. Radnike i putnike namjernike koje je u prelasku gore uz Medvedgrad zateklo nevrijeme znali su pričati, da su vidjeli čudnu spodobu obavijenu crnim velom, na bijesnom konju kako jaše iznad kule čuvarice grada Medvedgrada. Narod je odahnuo i zaključio da je sam nečastivi te olujne noći došao po svoju draganu i odveo ju u svoje paklene dvore.
Plemićka obitelj Gregorijanec
Šestine su u povijesti imale razne gospodare. U dalekoj prošlosti stanovnici Šestina su bili priprosti seljaci, nomadi, bez obrazovanja, ruha i kruha. Bili su to kmetovi bez ikakvih prava osim prisilnog rada na imanjima svojih gospodara, prema prilikama i običajima...
Bistrica i Barica
Baba Jaga sjedi uz topli šparet. Vatrica pucketa, a odbljesci plamena šaraju kuhinjom. Nekoliko unučadi sjedi pred bakom na malim stolčićima, koje smo svi zvali šamrleki. Užarene očice djece očekuju bakinu priču. U davnom vremenu prije ove naše užurbanosti, gužve i...